Sunday, May 11, 2014

Nostalgija nedeljom



Trst je, nekada, dok smo bili gladni svega, mirisao na zemičke sa tvrdom korom i kožne cipele, na italijansku salamu i farmerke marke ‘’svinger”, Pariz je mirisao na kroasane i caffe au lait, Atina na žućkastu prašinu Akropolja i ovčiji loj, Crikvenica je mirisala na crno- bele fotografije izreckanih ivica, na more i borove iglice. Mitrovac na Tari mirisao je na oštre noći, na razblaženi čaj od šipka koji se pije iz plastične šolje, na ”Gavrilović” paštetu…
Miris Beograda, oh, pa to može biti priča o čitavom jednom životu:
Miris bureka sa višnjama u staroj pekari iza Bajlonove pijace;
Miris vlažnih lešnika u Botaničkoj bašti i miris našeg straha dok ih krademo i bežimo preko ograde od pobesnelog čuvara;         Pomešani mirisi orahovog drveta, hortenzija, lastinih govanaca i roza sedefastog laka za nokte komšinice iz dvorišta;    Miris ajvara i prvih trešanja; škripanje najlonki na halter naše majke dok ponosna vodi nas tri u šetnju, na baklave kod ”Medjeda” i miris njene male tvrde kožne tašne model Džeki O, i miris njenog majušnog crvenog karmina koji leži unutra i koji ona vadi drvcetom šibice .
Miris sumraka  i lubenica sa prasećim repovima koje naš otac znalački kucka i osluškuje i onda prti jedan džambo primerak na svoja visoka ramena, smejući se, dok mi trčkamo za njim Drinčićevom.
Miris nedelje, sa zvucima radija koji se kroz prozore suterena u Gundulićevom vencu, šire po ulici kestenova, zajedno sa mirisima pohovanih šnicli, i pržene kafe i zvucima radio prenopsa fudbalske utakmice.
I zatim, mirisi leda na klizalištu na Tašmajdanu, miris novih fotelja u Domu pionira, mirisi slave i spektakla u Takovskoj kad  proviri Čkalja ili Dragan Laković iz zgrade televizije.
I miris Skadarlije, puberteta, lake nesvestice od zaljubljenosti, miris Old Spice after shave , pomešan sa mirisom gulaša od bubrega sa kajmakom u vrućoj lepinji.
Miris parfimerija Jasmin, sa svim onim lažnim biserima u izlozima, i miris otmenosti u čuvenoj obućarskoj radnji ”Kralj” u Knez Mihajlovoj ulici.
Miris preprženog ulja u Manježu, i girica u ”Poletu”.
I zatim, mirisi reke, miris dasaka na splavovima koje ljubimo mokri, dok ležimo na svim našim južnim morima ispod Čukarice;
I onda, miris tišine i svečanosti u Narodnoj biblioteci Srbije na Vračaru, miris indeksa i beogradskih tramvaja koji se ljuljaju penjući se Beogradskom; miris traganja za mirisima sveta na Festu u Sava centru; miris trave na Kalemegdanu iza Vojnog muzeja pomešan sa mirisom neba u junu i prvim poljupcima.
Miris ”Jelen” graševine u Medjunarodnom pres centru  i miris važnosti dok je pijemo uz zalogaje tatar bifteka – Beograd u godinama kada je mirisao na belo vino.
I, kasnije, Beograd crnih vina, vrelih strasti, začina i ljutine;
Miris pokislih kaputa na demonstracijama; i mirisi paljevine i straha, i miris bombi i bespomoćnosti.
I,  zatim, svi oni užasni mirisi u redovima za vize, za banke, za kafu i benzin.
I zatim, mirisi mamurluka, ličnih i političkih, mirisi užasnih tekstova po novinama, mirisi šerpi i lonaca pomešani sa mirisima mraza i gripa.
Beograd tužnih Novih godina, i opustelih leta, bez para, sa krntijama na ulicama, ozloglašen, u cipelama od skaja.
I, onda, ponovo, miris ruža i magnolija na Neimaru.
Miris mermera i groždja, mirisi tamjana i divnih crkava, mirisi straha i nade na licima nedužnih običnih ljudi, začinjeni mirisima golih pupkova i espresa, mirisi opuštenosti i grča.
Svi oni odlasci i opijajući miris povratka.
Miris Beograda, to je priča.
A, ja? Šta da kažem?
Mirišem na Beograd.

Miris Beograda ili Proširena biografija

LinkWithin

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...